25.8.2011
Konferencija preživjelih Holokausta

Govor Sanje Zoričić Tabaković

Od 19.-22. kolovoza 2011. u Poljskoj je održana 23. godišnja međunarodna konferencija preživjelih Holokausta, bračnih partnera, obitelji, te druge i treće generacije

Na konferencije je sudjelovala Sanja Zoričić Tabaković, predstavnica židovske nacionalne manjine u Gradu Zagrebu, čiji govor prenosimo u cjelosti.


"Nije lako govoriti o edukaciji o Holokaustu u Hrvatskoj.

Naime, ne može se poreći da ona postoji, ali način na koji se provodi nas, židovsku zajednicu u Hrvatskoj, čini vrlo nezadovoljnima.

Svake godine na međunarodni dan o Holokaustu 27. I na nivou države održi se seminar sa tom temom, obično u trajanju od 2 dana, a toga dana se i u školama govori o toj temi.

Hrvatska vrlo živo surađuje sa Yad Vashemom, sa Holokaust Muzejom u Washingtonu, sa Kućom Ane Frank u Amsterdamu, međutim mi smo iz te suradnje isključeni.

Kao primjer za takvo ponašanje treba navesti upravo suradnju Hrvatske sa Yad Vashemom. Svake godine oko 20 - 25 profesora humanističkih znanosti odlazi na edukaciju o Holokaustu u Yad Vashem. To je u pravilu njihov prvi susret sa bilo kojim vidom židovstva. Uvjereni smo da bi ih prije njihovog odlaska trebalo upoznati sa židovskom zajednicom u Hrvatskoj kakva je danas i kakva je bila nekada, sa Dokumentacijskim centrom koji djeluje unutar ŽOZ, sa ljudima – Židovima koji žive u njihovoj sredini, a o kojima oni ništa ne znaju, a i nas bi trebalo upoznati sa tim ljudima, jer među njima ima i takovih koje zapravo ne bi trebalo slati u Yad Vashem, barem ne prije nego korigiraju neke svoje stavove. Bilo bi važno da uđu u onu istu zgradu u Zagrebu, u Palmotićevoj ulici 16, koja je prije II svj. rata okupljala 12 000 Židova, a danas broji jedva 1 500 članova i to zbog Holokausta koji se desio ne tamo negdje, nego ovdje u njihovoj zemlji i u njihovom gradu. Pokazali bi im prazno mjesto u centru grada na kojem je do 1942. g. stajala jedna od najvećih i najljepših sinagoga u Evropi i komadić jednog njezinog stupa, jedino što je od nje ostalo. Pričali bi im o stvarima kojih više nema i o kojima im ne možemo pokazati čak ni ostatke. O uglednim ljudima i porodicama koje su živjele na ovim prostorima i davale sve od sebe da taj prostor i tu sredinu učine najboljom mogućom, a kojih također više nema, a nema ni njihovih imena na porodičnim grobovima, na groblju Mirogoj, jer ih nije imao tko ugravirati. Također bi nas zanimalo nakon njihovog povratka, što su naučili i otkrili u Yad Vashemu i što pričaju svojim učenicima.

Međutim unatoč tome, ne znači da mi sa svoje strane, mimo nadležnih ministarstava ne stvaramo sustav edukacije. Upravo suprotno, ŽOZ ima dobre odnose s mnogim školama i fakultetima, odnosno njihovim profesorima, koji po vlastitom izboru dovode svoje đake i studente u našu zajednicu gdje ih se upoznaje sa našom prošlošću, običajima, tradicijom i vjerom. Bez obzira što je to njihov vlastiti izbor, smatramo tu aktivnost vrlo vrijednom i pažljivo ju njegujemo.

Jasenovac, kao što znate, ustaški je koncentracioni logor smješten oko 100 km od Zagreba. Nema originalnih ostataka baraka u kojima su logoraši boravili, radili, umirali i bili ubijani. Na praznom ogromnom polju sa humcima koji simboliziraju stratišta i grobove, stoji predivan kameni cvijet kipara Bogdana Bogdanovića. Postoji jedino nekoliko vagona iz tog vremena kojima su ljudi u logor dopremani.

Međutim tu je zgrada muzeja koji govori o logoru i njegovim stanovnicima. Od kada je postavljen novi postav muzeja, a tome je sada oko 5 godina, židovska zajednica, ali i srpska zajednica također, iskazujemo svoje nezadovoljstvo s načinom kako se prikazuju događaji koji su se ovdje desili. Naime, tu je ubijeno, oko 80.000 ljudi i to na najgore moguće načine. To nije bio sofisticirani logor, nisu postojali krematoriji, tu se ubijalo s čim se stiglo. No, muzej to ne prikazuje. Na primjer, na samom ulazu nalazi se velika slika čovjeka koji je prepoznatljivo Židov koji skida prsten s ruke. U originalu, na slici je do njegovih nogu velika gomila prstenja, pa je iz toga jasno što se zapravo dogodilo. No, na slici u muzeju nema te gomile, pa zapravo nedostaje poanta, jer nije jasno zašto čovjek uopće skida prsten. Kako slici tako i cijelom muzeju nedostaje poanta. Prikazuje slike ljudi koji su se spasili razmjenom ili bijegom, ali vrlo malo one koji su zauvijek tamo ostali, a takvih je u stvarnosti bilo nebrojeno više. Prikazuje cigle i različite predmete koje su logoraši izrađivali, a kako je među njima bilo i kipara, tako ima i lijepih predmeta, te se stiče dojam da je Jasenovac bio radni logor što ne odgovara istini. On je osnovan i postojao je samo sa jednim ciljem – eliminacijom nepoželjnih u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Navodno je razlog takvog ublažavanja istine da ne treba ljude, a naročito djecu šokirati sa strahotama. Naše mišljenje je da bilo kakvo ublažavanje istine je laž, a da muzej ima obavezu tu istinu pokazati, a ljudi koji u muzej dolaze imaju pravo je saznati. To naročito iz razloga jer je muzej Jasenovca upravo mjesto gdje se logor nalazio, a postav muzeja rađen je prema uzorima na muzeje koji govore o Holokaustu koji se desio negdje drugdje.

Budući da se nikako nismo mogli sa nadležnim tijelima sporazumjeti o našem uključivanju u edukaciju o Holokaustu, još 2004. godine organizirali smo sami prvi seminar o ljudskim pravima i Holokaustu u našoj općini. Trajao je tri dana, predavanja su održali naši najbolji domaći predavači, a bilo je stručnjaka iz Yad Vashema i Canade. Prikazivali smo filmove, imali radionice, a nakon toga izdali brošuru. Profesori srednjih škola koji su bili polaznici tog seminara, a bilo ih je oko 100 iz cijele Hrvatske, još dugo su nam se javljali kako bi iskazali svoje oduševljenje s onim što su na seminaru naučili i raspitivali se o budućim seminarima. Međutim kako Ministarstvo obrazovanja nije dio organizacije seminara, tako je učestvovanje profesora koje je skopčano sa odobravanjem slobodnih dana i putnih troškova gotovo nemoguće onima koji nisu iz Zagreba. Dakle, nakon tog vremena gotovo svake godine organizirali smo još cijeli niz sličnih događanja sa okruglim stolovima, sa najrazličitijim temama, koje su uvijek u vezi s edukacijom o Holokaustu, a na kojima su učestvovali stručnjaci najrazličitijih profila. Na taj način stekli smo visok ugled u svojoj sredini i mada mediji vrlo nevoljko obavještavaju javnost o događajima koje priređujemo u našoj zajednici, uvijek imamo mnogo više interesenata nego su naše prostorne mogućnosti.

Otišli smo i korak dalje, te smo snimili i neke dokumentarne filmove, ali naročito treba istači film o Ottu Konsteinu, članu naše općine koji je preživio Auschwitz i Bergen Belsen i koji svoja svjedočenja govori na internacionalnim seminarima posvećenim edukaciji o Holokaustu koji se priređuju na Evropskoj razini. Film je napravljen profesionalno i potpuno sami smo ga financirali, no kada smo ga ponudili nadležnim tijelima, odbili su ga s obrazloženjem da je previše težak i okrutan. No, kako je teško snimiti film s takvom tematikom koji bi bio lagan i pun humora ( osim ako niste autor filma Život je lijep ), tako je taj film, kao i gotovo sve ostalo što radimo, ostalo za internu upotrebu.

Kada dakle ni s filmom nismo mogli prodrijeti u obrazovni sustav Hrvatske, ponudili smo Ministarstvu novac koji nam je dao Claims za zajedničke programe koje bismo sačinili sa nadležnim tijelima. Nećete vjerovati, niti novac nije prihvaćen, pa smo ga vratili Claimsu. Radilo se o 40.000 $.

Važno je napomenuti da unutar Židovske općine Zagreb postoji Dokumentacijski centar koji je jedini takav u Hrvatskoj. Vodi ga dr. Melita Švob. Njegova je uloga istraživanje, sortiranje i analiziranje svih podataka vezanih za Židove i Židovske općine u Hrvatskoj prije, za vrijeme, a i nakon II svj. rata, kao naravno i za žrtve Holokausta. Niti taj centar nije uključen u sustav.

Svi znamo zašto je edukacija o Holokaustu važna u svim zemljama. Međutim u zemlji i u području iz kojeg ja dolazim, ona je još mnogo važnija.

Naime mi smo prošli još jedan rat i to nedavno. Ponovo su se javile aveti prošlosti, ponovo su se rasplamsale iracionalne mržnje, ponovo se ubijalo i ponovo je bilo onih koji su to nezainteresirano promatrali ako ih se nije direktno ticalo i onih koji su nesebično pomagali. Kada je rat prošao trebalo je naučiti ponovno živjeti zajedno, bez mržnje i bez osvete, a to je vjerojatno najteže. No, mi to znamo. Židovi u svakom kutku ovog vrlog, novog svijeta morali su naučiti kako u tom svijetu punom opasnih neprijatelja, ali i divnih prijatelja, nastaviti živjeti. Kako sačuvati sjećanje na sve strahote, a istovremeno ne mrziti. Morali smo naučiti da ne zaboravimo, ali i da živimo zajedno sa ostalima. Drugog izbora nismo imali, ali nemaju ni oni. To je dakle najbolja pouka koju možemo prenijeti ostalima, a jedini način za to je učenje o Holokaustu.

Stoga isključiti Židove iz edukacije o toj temi je učiniti je nevjerodostojnom.

Upravo iz tog razloga, bez obzira na teškoće i na neprihvaćanje nadležnih tijela, ostali smo uporni. Dapače. Upravo nedavno pokrenuli smo novi projekt, a to je uspostavljanje Akademije za edukaciju o Holokaustu. Zvuči vrlo ambiciozno, no smatramo da je moguće i neophodno, a osim toga da je to naša obaveza prema prošlim generacijama i prema sadašnjim i budućim generacijama. Okupili smo naše najveće stručnjake iz raznih područja – sociologe, psihologe, povjesničare, pisce i dr., koji su se sa oduševljenjem odazvali. Ona će početi s radom krajem ove godine. Namjera nam je da svake godine održimo barem dva vrlo raznovrsna seminara koja će se na ovaj ili onaj način doticati teme o Holokaustu. Možda na taj posredni način, stvarajući jedan paralelni obrazovni sustav, natjeramo državna tijela da nas uključe u edukaciju o Holokaustu."

Sanja Zoričić Tabaković